Zrćomanka i zrćomanije

Gle, ovo još uvijek postoji! :)

Samo se pitam ima li koga od "naletilića" nekada ovdje...

Što će nam ljepota iliti zašto se jebeno svi papci u gradu lijepe na lijepe žene, a zapravo bi roknuli bilo šta što hoda i ima pičku!?

Ste se pitali ikada, zbog čega se jebeno mi žene trudimo uvijek biti cakum pakum!?



Vođene nekim stereotipima tipa: ne mogu izaći van bez maskare i rumenila, eventualno sjajila jer tko zna koga bi mogle sresti, svakodnevno upadamo u razne neugodne situacije. A smetaju nam. Nekima imponiraju, ali konkretno govorim o sebi. Od osnovne nisam izašla van bez maskare i zericu pudera, ali ne zato da bih privukla pažnju drugih nego zato jer sam to ja, isto kao što sam ja u bilo kojim drugim životnim situacijama, tako sam i ja iz neke navike naučila staviti maskaru. Moj ritual prije izlaska je maskara. Zašto, eto zato!

Jučer, recimo, uvezujem jedan seminar u Pošti i priđe mi likan koji stoji tik do mene i, ničim izazvan, nonšalantno započne spiku: "Aha, maturalna radnja ili tak neš, super, vidim, vrijedna cura...!" What the fuck, kretenu, jel te netko nešto pitao!? Nakon toga je slijedilo upucavanje tipa: "A faks, super, koja godina, koji faks, koji profesor, šta ću dalje, bla, bla!?" Helou, stranče, jel bitno!? Jel ti ja nešto značim u životu!? Jesam ti postavila protupitanje, započela konverzaciju!? Daj ono, probaj shvatit iz mojih kolutanja očiju da me ni najmanje ne zanima što radiš, čim se baviš, koliko djece si napravio i koliki ti je kurac u santi leda. Zabole me! Samo sam čekala da mi se predstavi, nahvali i da mi kaže kako je stigao sa najnovijim modelom be-em-vea, rođaci, BE-EM-VEA! Jebote! Srećom, iza mene je nastao red i izvukla sam se vidnom činjenicom da će uskoro prolom oblaka, a ja hitno suha moram stići do faksa. Kao da su mu sve lađe potonule. Vidjelo mu se u micanju donje vilice kako pokušava još nešto izustiti, ali sam se brzinom svjetlosti stvorila ispred izlaznih vrata i neokrećući se nastavila šprintat prema faksu. Nikad mi toliko taj faks nije bio bitniji.

To je jedan od boljih uleta. Lik je fino kulturno prišao, kulturno se upoznao, kulturno postavljao pitanja ko da sam na pripremnom ročištu za glavnu raspravu, samo, jbg, to sam ja, nije moj tip, nitko nije moj tip. Da si Johnny Deep, brijem da ne bi bio moj tip. Utuvila sam si u glavu da u Osijeku NITKO nije moj tip! Valjda je to sve psihološi i moje negiranje bilo kakvim uletima, al tak je, jbg, dečki su mi totalno asexualni! I cure! ;)

Jednom mi lik uleti polupijan na sred šanka u birtiji subotom navečer i, ne znam otkud mu tako glup ulet, da mi ušilji foru kao: "Veća si od mene, nice, samo ja kad stanem na svoj novčanik, ja sam veći od tebe!" Isustimater, bolje da si šutio. Gdje ti je intelekt moronu!? Ja barem ne izgledam kao sponzoruša, ne ponašam se kao sponzoruša, pijem pivo, po mogućnosti u što većoj ambalaži, grizem nokte (pa čak i umjetne), družim se s dečkima (prijateljima), ne preferiram čašćenja nepoznatih likova, nemam velike sise i ne trudim se natrpat krpice da bi mi dekolte izgledao što primamljiviji da bih uz pomoć cica uspjela navuć nekog frajera. Jednostavno, ono što volim NITKO u ovom gradu nema, a to je spika. Trunčica razgovora koja ne vodi vidno odmah do karačine, trunčicu napetosti neke, nedostižnosti, konverzacije. Za konverzaciju je potrebno dvoje ljudi, a svi dobro znaju da se sa mnom itekako da razgovarat, em što puno pričam, em što uvijek imam nešto za reći i gotovo nikada se ne dogodi da ostanem bez texta. Dal ću ikad dočekat da me pogleda, ne daj bože i priđe netko tko je zaslužio da ga ne otjeram nakon jedne jebene rečenice!?



Ne budite primitivci, dajte nam barem nešto od spomenutih stvari! Nije ni čudo što je većina cura u gradu nezadovoljna muškom populacijom. Ako ste pijani ne znači da vas to opravdava, pijana i svakakva budem i ja pa se ne prosipam baš za svakim tipom koji prođe pored mene u nadi da će mi kurac past s neba.

Kupite si Bonton, pravila ponašanja, ima je na svakoj benzi, nije veliko štivo, tek par desetaka stranica pa umjesto partije nogometa na playstationu svaki dan pročitajte barem dvije stranice i onda uletavajte curi sa spikama. Ako vam i tad ne upali, onda ili ste toliko ružni ili ste naletili na neku koja vas je uspjela prokužiti. Sve može, samo neeeemojte sa spikama tipa: moj novčanik je veći od tvog ili jesmo se već negdje sreli ili Ivana, nisi li to ti!? Blaaahhh, otrcano i staromodno. Na to nisam padala ni u osnovnoj pa neću ni sada.

Udaljavate nas... je li to ono što želite!?



...

have a nice day!

Teške riječi HVALA i OPROSTI!

Nikad mi nije bilo jasno zašto je nekim ljudima toliko teško izustiti "hvala" nakon usluge koje si mu učinio ili bilo koje druge, pa makar i trivijalne, stvari. Doimaju se tako otvorenima, tako tebi kompatibilnima, a na poslijetku skužiš da se duboko u sebi bore sami sa sobom. Kakav to unutarnji nemir kod osobe mora postojat da izbjegava osnove bontona i "oprosti" nakon očite njegove povrede!?

Ako si s nekim našao zajednički jezik, našao si ga i budi sretan jer postoji netko poput tebe, tvoj klon s jedne strane, a opet, s druge strane, osoba jedinstvena sama za sebe. Teško je uopće to pronaći.

Kažu suprotnosti se privlače, je rajt. Privlače se do jedne granice, a kada uđeš u srž te osobe shvatiš da nikako s tom osobom ne bi htio provesti život jer ste previše različiti. Ne pušim te spike. Meni se nikada nije dogodilo da mi se emocionalno svidi netko s kim se danonoćno moram prepucavat oko najbanalnijih stvari. Zapravo, čak štoviše, mrzim kada svaku svoju riječ moram objašnjavati i opravdavati se jer ju dotični/a nije skontao. Nemam ja živaca više. Tko me kuži, kuži me, uopće mi više nije bitno. Ostali neka se potrude ili neka lete iz moga života ako im nije pravo. Bahato, ali funkcionalno. Ne moram i neću trpit sranja, prodike i pokušaje manipulacije. Prerasla sam to, a točku ako još nisam stavila, stavljam sada, službeno.

Nisam ni ja najsavršenija osoba, nitko nije, ali se trudim ne bit bahata prema osobama koje mi nešto znače, po tom pitanju sam preemocionalna, zašto, nemam pojma, valjda nešto ima u genetskom kodu. Jaka sam na jeziku i previše puta mi izlete stvari koje ne mislim, a prema osobama koje cijenim i poštujem. Na kraju se dovedem u onu situaciju u kojoj moram izustiti OPROSTI, i priznajem, nije ju lako izgovoriti i prije nego što ju izreknem, pokušavam se izvući, izmotati i prebaciti krivnju na drugoga, kao netko me nečim izazvao jer ja to ne bih rekla samo tako. To je moje opravdanje, tako je, prihvati ga ili nemoj, o daljnjoj konverzaciji ovisi kako će to sve pogodit osobu kojoj je upućen prigovor ili nešto slično vezano za situaciju u kojoj se JA moram ispričati. Priznajem, u većini situacija uspijem okrenut sve u svoju korist, ali to nije uvijek pravilo. Dogodi se da ne može uvijek biti sve po mom i tada ja gubim na onom drugom nivou, koji je itekako jako bitan. Poljuljam se i jednostavno neizbježna je ta teška riječ OPROSTI!

Pitanje postavljam ostalima, koji nemaju usađene neke riječi u sebi i svom vokabularu. A povrijede i svjesni su toga... i kad im to daš do znanja, ništa se ne mijenja, a trebalo bi, iz korijena...

Pitam se...

Prekrasno malo stvorenje...

Želim ovakvog malog gada da ga mazim i pazim. Ako mi itko može poklonit takvoga, bila bih mu zahvalna. Naprosto obožavam ovu životinju. Ne znam je li to zbog toga što sam ja škorpija pa ga razumijem, ali me jednostavno od svih mogućih kukaca jedini interesira, totalno mi je zanimljiv. Kažu da je škorpion stroj za ubijanje te najotpornije biće na svijetu. Zamislite kolika snaga, prejebeno! Bez hrane može izdržati i do godinu dana, a žohari su mu omiljena poslastica, jeeeea. Dolje žohari! Dajte mi ga, dajteeeee!!! Samo još moram naći tko će se brinut za njega kada ja odem na more. Primam ponude!

San ili java!?

Sunčan dan. Stojim u lepršavoj jaknici, oskudno odjevena i osjećam kako mi lagani povjetarac mazi kosu i lice. Sretna sam. Za mene to je centar svijeta. To je ono što sam oduvijek željela, ono o čemu sam oduvijek maštala. Dogodilo se to još prije 7 godina, postao je moj cilj. Bilo je ljeto. Oko mene prekrasni ljudi, nasmijani i bez briga. Bilo je savršeno. Tad sam se prvi puta zbilja sprijateljila sa starom prijateljicom. Okusile smo nešto što nikada prije nismo. Bile smo u nekom transu, stanju nekog drugog svijeta, otvorili su nam se vidici. Bile smo mlade i lude, ništa nam nije stajalo na putu. Obećala sam joj da ću je zauvijek voljeti i da ćemo kad tad moći piti jutarnje kave i pričati na špici uživajući u suncu i komadima. Dugo, dugo me držao jedan divan osjećaj smirenosti... jedan prekrasan san kojeg sanjam još i danas. A prošlo je toliko godina, u meni se ništa nije promijenilo, niti jedan jedini dan nisam požalila što sam sanjala o onome što je još uvijek u velikoj neizvjesnosti... Bilo je tu svega, uspona i padova, smijeha i suza, dobrih i loših ljudi, ali uvijek ti nekako umemorirani ostaju oni kvalitetni ljudi, oni s kojima si se smijao do suza. No takvih je malo, nažalost, vrijeme je barijera, neki su kročili u bračnu zajednicu, neki su se promijenili, s nekima više ne razgovaram zbog nekih sitnica, a ostali su se odselili u veći grad. Trbuhom za kruhom, zbog boljih mogućnosti, dobre zajebancije.. svatko ima neki svoj razlog. Napada me jedan grozan osjećaj kao da sam još jedino ja ostala ovdje, želje su jedno, mogućnosti drugo i sve mi je teže živjeti s tim. Znam da će doći taj dan kad ću ponovo bit sretna, kad ću stajati u centru okupana suncem sa starim prijateljima. Ljudi su pohlepni, bezobrazni, govore razne stvari, obeshrabruju te, a sve samo iz svojih interesa. Žele te pored sebe i nije im bitno hoćeš ti ovdje gdje si sada biti sretna, bitno je da si zauvijek u njihovim životima. Da je u mojoj moći, pokupila bih par najboljih ljudi i povela ih sa sobom da vide kako je vani drugačije. Kažu, falili bi im roditelji, prijatelji, znanci, neke male uobičajene stvari na koje su naviknuti, pitam se što bi meni falilo... Dolazim samo do jednog odgovora, falila bi mi mama. Falila bi mi njena kuhinja i uvijek topal ručak na stolu, svježe oprana odjeća i briga oko svega što mi sada smeta. Uvijek joj prigovaram da se previše brine, nekada je to zbilja naporno. Jedino dijete sam i tretrana sam kao kraljica još od rođenja. Imala sam sve što sam htjela, radila što sam htjela, nikad veće konflikte s mamom nisam imala. Znam da ću jednoga dana kad mi se ostvare snovi žaliti za prošlim danima, za mamom koju sam ostavila u drugom gradu samu i za trenutke kada sam joj mogla reći da je volim, a nisam. Znam da će mi falit. S druge strane, osjećaj slobode neopisivo je dobar, pogotovo dok radiš apsolutno sve što hoćeš, u vremenu u kojem hoćeš i s kim god hoćeš. Nema kontrole, samo sloboda i ti. Prekrasno..

Dakle... živim za dan D! Dan selidbe, osjećam leptiriće u trbuhu, užurbano spremam kofere i palim pilu. Mama plače, ja joj i dalje ne govorim da je volim, samo ju potapšam po ramenima i krenem. Očekuje me kratak put za dug život i moji prekrasni ljudi koji su dočekali taj dan. Prisjećamo se starih trenutaka, smijemo se dogodovštinama, neki su se uozbiljili, a ja se osjećam kao da sam tek sad počela živjeti. Nikada do tad se nisam osjećala tako posebnom. Imam diplomu u rukama, stan, auto, ljude pored sebe i slobodu. Okrećem novi list i učim se živjeti u velegradu. Do tad, svih tih godina, pomisao na buduće dane bacao me u stanje manične depresije. Gušila sam se u svom gradu, venula sve više, nije mi bilo pomoći. Jedina pomoć bila je kad bih se s ekipom za vikend zapila vani i tad bi se te prejake želje utopile u galonima cuge ili kad bih skupila kakvu paru i zaputila se u metropolu. Nakon toga, opet sve u krug. Monotonija je ono što prezirem najviše od svega, nedostatak zajebancije, dobrih provoda. Hiperaktivna sam, ne mogu si moći. Ima ih, naravno, ali se u tjednima toliko izgube kao da je prošlo čitavih mjesec dana, a radi se od vikenda do vikenda. I kako onda da imaš želju ostati tamo gdje jesi!? Druga, možda i najvažnija stvar je ljubav. Voljela sam i voljet ću opet, ali u ovome gradu to je gotovo nemoguće. Potencijalni frajeri ili mi uopće nisu privlačni, ili ih već znam od ranije, ili znam nekog tko je prije petljao s njima, ili su u vezi već godinama... Mnoge moje prijateljice i poznanice dijele isto mišljenje kao ja, razočarane su. Ne slušaju me kad kažem da spreme kofere i da krenemo u metropolu. Skeptične su, ne znam zašto. Gore od ovoga ne može biti. Ovo je dno dna. Mlada sam, dobra prilika, a ja ne nalazim srodnu dušu, srce pati, tijelo štedi... Prisjećam se samo koliko dobrih prilika sam imala, a niti jedna nije u mom gradu. Koliko propuštenih prilika, koliko neprospavanih noći, koliko sanjarenja. Mnogi misle da nisam emocionalna osoba zbog mojih čvrstih stavova, ponekad agresivnosti, hladnog stava i sl. Zapravo nemaju pojma koliko se vežem za ljude, samo nisam od onih cura koje sline i ne daju frajeru da diše i da ima svoj život i slobodu. Naprotiv, smatram da je temelj jedne kvalitetne veze bash u tome, dati partneru da se osjeća slobodnim, a pružit mu ljubav, biti mu podrška i sa zajedničkim jezikom kreirat svoj odnos. Razumijevanje je ključna stvar, bez toga sve ostale stvari koje su bitne na prvi pogled padaju u vodu. Možda i imate zajednički jezik dok se sretnete negdje vani na bučnom mjestu u pripitom stanju, možda slušate istu vrstu glazbe, možda imate iste interese i ciljeve, ali zapravo shvatiš one bitne stvari tek nakon određenog perioda boravka s tom osobom. Shvatiš da ga zapravo uopće nisi volio, da je to bila samo početna strast, zaljubljenost u ljubav, u način na koji te gleda, poklanja pažnju, a zapravo taj osjećaj bi trebao trajati i trajati, trebao bi biti zaljubljen u ono što jesi dok si s njim, trebala bi to biti bezuvjetna ljubav... Žalim za propuštenim, za metropolskim mogućim ljubavima, toliko energije, a nikakve mogućnosti, prevelika daljina za bilo kakvo upuštanje... Nisam tip osobe koja bi mogla održavati vezu na daljinu, bilo bi mi prebolno, iskočila bih iz svoje kože na svaku pomisao na njega, želju za njim i zajedničke trenutke. Želim ga samo zagrliti, a ne mogu... Ionako mi određeni ljudi fale, a da si priuštim takav odnos, hvala, previše mi je stalo do sebe da se patim. Ako sam s nekim onda sam samo s njim, vrijeme ne postoji, mjesto ne postoji, samo nas dvoje. Katkada mi fale te sitnice, da ga zagrlim, da se dugo, dugo ljubimo i mazimo, da me tretira kao kraljicu, poklanja svu pažnju, i ja njemu...

Ovaj post pišem četiri sata, a sad ću ga silom privesti kraju jer se ovaj posao pretvorio u emocionalan krš, a pošto je petak i vikend je preda mnom, ne želim toliko vremena posvetiti tom kamenu u grudima.

Kenjaža...

Neki dan sam se vratila s jedne jako lijepe "ekskurzije" koju sam provela malo u radu, više u zajebanciji i, kako to obično biva, sad sam u totalnom jebenom kurcu. Sve me jebe, osjećam se kao da se crni oblak nadvio nada mnom i konstantno visi i ispušta govna koja ja nekako pokušavam izbjeći. Ušla sam u neku jebenu rutinu (mrzim rutinu), nish mi se ne da, nit učim, nit radim kak spada, samo laprdam i gubim vrijeme na nebitnim stvarima (tak me stara svaki dan pili po mozgu). Mislila sam da će se stvari nekako riješit same od sebe ako malo promijenim okolinu, odem na put na tih desetak dana i kad se vratim, stvari će se nekako same posložit kao i uvijek. Ali ovaj put nije tako. Faks me, ajmo reći, kolko tolko ne jebe toliko premda bih sad sve dala da imam tu sposobnost da diplomiram za par mjeseci i preselim se u Zagreb, da si nađem neki pristojan job i krenem iz početka. Ali to je zasad nemoguće. Posao me frustrira, nemam više tog entuzijazma, ne dolazim nasmijana na posao, ne razgovaram sa strankama kao s prijateljima (to mi nikad prije nije bio problem... sad je), ne dajem svoj maksimum. Nekad bih bila najbolja u onome što radim, a sad se već mjesecima nisam ničim istakla, svi su bolji od mene, ja sam jednostavno na nekom drugom mjestu. Pas mi je bolestan, ima bronhitis. Boluje već mjesecima. Gledam ju kako se pati, i ona i stara su izvan sebe, stara se postavlja kao da joj je jedino dijete, previše ju voli... Ne zamjeram, volim ju i ja, nekako pokušavam održat stvari razumnima, objasnit staroj da je pas star i da će kad tad doći i njen kraj, ali ona kao da to ne želi prihvatit. Izbjegava neizbježno... Pitam se tko je glava obitelji. Okej, stara mi je preemocionalna žena, lako se rasplače, sve ju dira, ja nisam, ne znam plakat. Plačem kad je to zbilja jedino rješenje (ili kad se napijem, lol). Dečko, o tome da ne govorim, isto rutina koja me ubija... trudim se da ne bude tako, ali očito mi ni to ne uspijeva. Razmišljam o tome da li ja uopće sad trebam ozbiljnu vezu... Izašla sam iz veze prije godinu dana u kojoj sam bila skoro 5 godina, koja me gušila i stavljala mi okove, a neposredno nakon našla sam si novog frajera... Želja mi je bila nakon veze bit jedno vrijeme solo jer sam se trebala ispucat, ali nisam. "Ispucavanje" je trajalo par mjeseci sa sadašnjim i onda se dogodila zaljubljenost pa smo ušli u vezu. Sad osjećam kako sve nekako opada, krivulja na grafu više nije uspravna nego ili stoji ili pada, a ne mogu se požalit da nešto ne valja, da ne štima, on je super dečko, ne svađamo se, nego jednostavno nešto fali... fali u meni. Fali nekog žara, uzbuđenja, akcije... gdje se to sakrilo???

Da se vratim na svoju "ekskurziju"... bilo mi je prejebeno! Upoznala sam hrpu divnih ljudi, prekrasnih ljudi, bila na mjestima na koja ni u ludilu ne bih izašla, ali eto, oni su me odveli, iskusila neke nove stvari o kojima sam dosad samo maštala, obišla cijeli grad uzduž i popreko... Sad me jebe što se uvijek jebeno vežem za ljude i po tom pitanju sam turboemocionalna i jako mi fale. Koliko će me taj feeling držati nemam pojma, ali bih iz petnih žila htjela da što prije izađe iz mene. Drugačije nije moguće, bar ne sada. Ne znam, ne vjerujem da je išta moguće, prvi put u životu ne znam šta da osjećam i ne znam šta da mislim, a takvo stanje nije nimalo ugodno. Dal da se povučem, dal da ostanem, dal da uopće o tome razmišljam!? Jebena analiza! Jebena! Uvijek je tu, ne mogu je izbjeć, barem ne sad. Prokleto vrijeme! Zar stoji!? Kad će proći tih godinu, dvije!? Čini se kao čitava vječnost, prokleto vrijeme... Pare, zašto nisam tajkunova kćer!? Zašto nisam glupava sponzoruša da me neki ćelavac oblači i pleše kako ja sviram u zamjenu za sex ili samo zašto jednostavno ja ne dobijem na lottu!? Kako bi se stvari izmijenile iz korijena... Patim za velikim gradovima, apsolutno sam sigurna da u ovoj sredini ne želim ostat. Grad je super, lijep, ima sve što ti treba, sve ti je blizu, nema žurbe, ali opet nešto fali. Kako sam ja hiperaktivna persona, takav život i tražim. Ovdje se ne mogu izrealizirat do kraja. Prijatelji mi kažu da je takvo razmišljanje vođeno time što kad dođem kod njih na svojevrsne zabavice, a.k.a. vikende, promijenim okolinu i maknem se iz svog grada i da je to normalno da se tak osjećam jer je i njima tako kad dođu k meni. To čisto sumnjam, ali neka im bude. Zapravo nitko ne zna kak se ja osjećam, kako venem u ovome gradu, kako sam željna promjene...

Ništa, ne volim dramatizirat previše, ne volim dugačke kenjaže, mrzim ekipu koja je stalno u nekim problemima i koja kofol iz njih ne zna izaći zato ne želim da ispadne da sam ja jedna njih. Stajem, povlačim se, to obično radim kad osjetim da sam zabrijala. Ulazim u rasprave kad se radi o nekom drugom, ali sad sam sama, dal da sa sobom ulazim u rasprave!? Ne, previše se cijenim da bih si to dopustila... Još ću koji dan malo prespavat, a onda ću vidjet, osjećaj će sigurno bit bolji od ovoga...

Nishta mi se spešl ne piskara (opet sam na poslu naravno) nego samo da vas uputim na zanimljiv sajt novaljske kraljice Sandre Dabo. Ovo je neshto nevjerojatno, ali istinito pa kom se cepa samo kliknite na http://www.novalja.com/sandra/

Inače, kad smo već kod pevaljki, dobih informaciju da postoji neka nova cajka Nata Granata i neka stara flundra Dara Bubamara pa ko voli nek izvoli... :)

Sezonski post - Internetmanija i slična sranja! Poznato!?

Ehh, sezonski blogovi... hehehe...

Ostavljam još jedan nezanimljiv post kolegici High Hopes koja valjda jedina čita moje baljezgarije pa ako naleti da vidi da sam i njoj jedan "zanimljiv" post uputila. :)))) A gle, kad nemaš volje, živaca, a ni vremena (hmmmm....), a uz to si prokleta, zadrta ljenčina kao ja, ne da ti se ni odšetat do rezidencije, a kamoli nešto pametno načičkat na internet, onda se počneš ozbiljno zabrinjavat da si otišla u kurac. Zapravo, neam pojma zašto sam se odvažila uopće započinjat s piskaranjem jer sve dosad što sam ikad napisala nisam dovršila ili je završilo negdje u ladicama s ostatkom raskupusanih bilježnica iz srednje i osnovne škole. Naravno tad nisam ni znala šta je internet jer nisu tad svi posjedovali kompove kao danas, a još manje bili kompjuterski geekovi osim nekolicine njih kojima su to usadili kao pod jastuk knjigu pred ispit isto takovi roditelji ili prijatelji ili neki treći koji su ostavili na njih taj nezaboravan trag... Et, ja nisam jedna od tih... Svoj prvi komp dobila sam po završetku srednje škole, al tad sam doslovno imala znanja za upalit i ugasit komp, eventualno koji mail poslat. Doduše, nisam ni sad nešto informatički potkovana znanjem, al se vodim time, kolko mi treba, tolko znam, ako nešto i ne znam, nije smak svijeta, ni frajeri ne znaju djetetu pelene promijenit, još manje skuhat ručak il se bar prave blesavi da bi nama ostao taj veći dio posla da oni mogu mirne duše nakon posla leć na kauč i pročitat novine koje su toga dana već zasigurno barem triput pročitali. Al, jbg, tak je, pripremljena sam na sva sranja koja od muškaraca mogu očekivati u bliskoj budućnosti i apsolutno me ništa ne može iznenadit. Jednostavno ne funkcioniramo jednako. Nisam ni ja neka picajzla, al red se mora znat. Ne pada mi napamet trpit nečija sranja i udovoljavat nekome tko će mi se tak postavljat. Hvala lijepa! Takav život ne odabirem, ako mogu birat, tražit ću si nekog odgovornog muškarca koji sam zna oprat svoje čarape i uletit katkada ako treba začinit salatu ili oprat tanjur nakon jela. Jebali nas muškarci! Zašto svaki put moram pisat o njima! Valjda zato jer bih mogla roman napisat o međuljudskim odnosima koje možda nikad neću shvatit, a ti odnosi su svakodnevno među nama i s njima smo u neprestanoj kolotečini htjeli mi to ili ne. Jedan dan sam ljuta na sav muški svijet, kad mi neki debil digne tlak, a drugi dan ih potpuno razumijem kad imaju problema sa svojim nadutim ženskama. Koji sam ja kurac uopće!? Neki kažu da sam sličnija muškima (po razmišljanju), istina, nisam tipično žensko, ne isfuravam se, ne mislim da sam najpametnija, al nisam ni ona priglupa sponzorushica vođena debelim novčanikom i što skupljim autom jer mi je i jedno i drugo prejadno da bi to čak mogla poistovijetit s istim. Ja sam jednostavno normalna. :)))) Sve kužim, sve razumijem, teško mi je ne znat shvatit obje strane, a možda sve zato jer sam oduvijek rasla u muškom društvu i navikla sam se na njih kao osobe od krvi i mesa kao što sam i sama, a ne na šovinističke svinje kao što ih mnoge žene nazivaju. Zapravo, kad malo bolje promislim, ja sam savršeno žensko. :))))) Daj mi Bože više ovakvih ljudi da se bolje razumijemo, da nemam stalne prepirke s jednima i drugima, da me ne živciraju, u krajnjem slučaju da mene shvate, jer jako teško, gotovo rijetko, nalazim na osobu koja me ne doživljava zajebano. Kak ne kuže da su zapravo oni ti koji su zajebani, da vode vječni rat sa sami sobom, da im je jedini izlaz iz problema, pa makar i privremeno, dobar savjet nekoga poput mene, nepristranog koji će im u kratkom vremenu pokušat proširit vidike. Sama sebi naprotiv, ne mogu pomoć, kad sam sjebana, sjebana sam i to svi moraju znat. Užasno sam temperamentna, vičem, urlam, derem se, skenjana sam, a nemam tog nekog da me digne. Sve jedni te isti savjeti, sve ono kao po šabloni, bit će bolje, sutra je novi dan, bla, bla.... Ne da mi se to slušat. Nisam mutava! Znam da poslije ponedjeljka dolazi utorak, znam da kad se naspavam bit će bolje, al ne znam tko mi je prokleto sličan da i jednom rečenicom može popravit moje raspoloženje, da zna što u kojem trenutku treba reći... Vječna misterija... Zato sam to ja, a ne netko drugi. Da ne bi ispalo da imam nekih problema u datom trenutku povlačim se s ove teme u neke toplije krajeve jer ovaj sezonski neće tako završit. :))))

Sad kad sam ispucala neke negativne vibre, a to je sve zbog toga što sam na jebenom poslu nakon tri tjedna apstinencije iliti druge nezaslužene kazne, ne preostaje mi ništa drugo nego si još malo skratit vrijeme i prosrat još koju nebitnu informaciju. :) Dosadno mi je. Vlada nezapamćena dosada u prokletom "preduzeću". Danas ništa nisam napravila, nit se trudim, petak je, a i ustala sam na lijevu nogu. Piša mi se za popiiiizdit, a prelijena sam da se dignem i odem do toaleta. Čini mi se da imam jedan od onih psiho pogleda koji sam gledaju kog da ubace u ovaj monolog. Ali ne, od tračeva ću se suzdržat, bar ovaj put, previše ih je da stane u ovih par minuta koje je netko ostavio da bi vidio ima li išta novo kod mene i jesam li se pomakla s mjesta. Eto, službeno priopćavam da nisam. Od sutra počinjem učit!!!!!!! Koja prokleta laž! Kolko sam se ove laži naslušala u proteklih tri tjedna da sam sama sebi dopizdila. Nije pomoglo ni gledanje u korice proklete skripte, ni fotokopiranje tri tjedna ranije te iste skripte, ni gašenja interneta.... ionako sam nakon nepunih pola sata ponovno uključila komp jer sam se bash sad sjetila da moram neshto hitno obavit što ne može čekat. Moš mislit! Još sam ja svega jebeno svjesna da bi stvar bila gora, al si dozoljavam da budem jebeni ovisnik o internetu. Postala sam internet ovisnik u svega par mjeseci. Jučer sam se spojila na Iskon internet i njihov Max adsl da dobijem još dva mjeseca flat rate-a, da mogu još više zujit po kojekakvim stranicama da si neshto dobroga skinem. Koja jebena frikuša! Dva tjedna vani nisam bila, sama sebi ne vjerujem. Ne jebem više nish, ak danas ostanem kod kuće, sutra zasigurno neću. Vraćam društveni život u normalu. Ionak svi misle da sam popizdila. Kad god se s nekim čujem, uvijek sam na kompu. Očoravit ću, nije ni čudo da neke postove s crnim pozadinama i bijelim slovima ne mogu čitat jer me oči bole. :))) A da ne govorim o tome kolko sam kava s ekipom s neta dogovorila. Ijuuu! Da imam samo tjedan dana slobodnog bez ikakvih obaveza s pauzama za klopu i spavanje, ne bi mi bilo dosta da sve to izredam. Virtualni ljudi, govore mi mnogi, navukla si se... Nisam... ili jesam!? ...na kraju krajeva koliko god oni bili virtualni, ipak su ljudi od krvi i mesa i negdje postoje... a prvi put za sve također uvijek postoji, zar ne!?

Malo o Sloveniji, susjednoj nam državici ili šta već! :)

MORE

Prema nekim novijim istraživanjima, Slovenija navodno ima more. Očevici tvrde da su ga vidjeli oko Pirana i Kopra, a prema njihovim svjedočanstvima u Piranskoj je luci zabranjeno sidrenje brodova dužih od 5 metara jer zalaze u međunarodne vode. U sklopu koparskog hotela "Triglav" u tijeku je također i izgradnja suvremenog bazena s morskom vodom, čime će površina slovenskog teritorijalnog mora biti povećana za 42 posto. Slanost mu je nešto manje od 38 promila čime slovensko more spada u neslanije šale ovog dijela Sredozemlja.

NAVODNOOSLOBODILAČKI RAT

Rat za nezavisnost Slovenije (1991.-1991.) jedan je od najkrvavijih, najdužih i najiscprljujućih ratova u povijesti čovječanstva. Od rata - u kojemu je ovu državu napalo nekoliko desetaka povampirenih regruta JNA sa 14 oklopnih transportera i koji je, s kraćim prekidima, trajao punih 7 dana - razrušena, spaljena i izmrcvarena Slovenija oporavila se u nepune tri godine, razvivši se u vodeću gospodarsku i vojnu silu Piranskog zaljeva.

PRIRODNE OSOBINE

Republika Slovenija se nalazi na neatraktivnoj parceli u podnožju Alpa i prostire se na jedva 20 000 km^2 (usporedbe radi, tolika su u Hrvatskoj samo okupirana područja, op.a.). Na karti Europe Slovenija se nalazi između Italije, Austrije, Madžarske i Hrvatske, ali se ne može vidjeti prostim okom (za lijepa vremena, Slovenija se može vidjeti tek na karti Republike Slovenije). Najviši planinski vrh je Triglav, visok 2863 (u Hrvatskoj toliko nema ni najniži vrh, op.a.), dok je natuplji vrh državni. Klima je srednjeeuropska, u sjeverozapadnom dijelu alpska, a u posljednje vrijeme i antihrvatska. Takva klima pogoduje uzgoju voća u Makedoniji.

STRUKTURA STANOVNIŠTVA

U Sloveniji živi oko 1 500 000 ljudi (usporedbe radi, toliko ih stane na zagrebački hipodrom), od čega ih je 16 posto škrtih i sebičnih, 14 posto uobraženih i umišljenih, 13 posto alternativnih, 6 posto debelih, 51 posto ženskih i 0.002 posto nevinih. Iako službeni slovenski izvori tvrde da van matične zemlje živi oko 150 tisuća Slovenaca, koji su otišli u
emigraciju za vrijeme komunističkog režima, pravi je razlog taj što u ovu zapadnobalkansku državicu nisu svi mogli stati.

DRŽAVNO UREĐENJE

Slovenska država uređena je dosta ukusno i funkcionalno, obzirom na prilično skučen prostor. Lijevo od ulaza nalazi se prostrano Cerkniško polje i neobično namještena Postojinska jama. Pravo kroz sredinu države vodi rijeka Sava, uz koju se prolazi pored najvećeg slovenskog naselja Ljubljane i dolazi do pomalo nametljivih Julijskih Alpa s nekoliko simpatičnih jezerčića u podnožju. Desno od ulaza, pak, nalaze se nepretenciozni vinorodni brežuljci i decentno uređene poljoprivredne površine. Država ima i nekoliko sporednih ulaza, a na jugozapadu i prozor s kojega za lijepa vremena puca čeznutljiv pogled na more.

PODRIJETLO

Slovenci su, u stvari, alpski Hrvati, a o njihovu hrvatskom podrijetlu govori i nedavno istraživanje provedeno među štedišama "Ljubljanske banke". Prema nekim uglednim antropolozima, Slovenci su nastali tako što je Edvard Kardelj Hrvatima jebo mater, nakon čega je jedan dio Hrvata krenuo osnovim pravcem razvoja socijalističkog samoupravljanja prema zapadu. Uvjereni da su otkrili novu socijalističku republiku, naselili su se i postepene
potpuno potisnuli autohtono stanovništvo koje je, kako kaže predaja, bilo toliko škrto da su Hrvati tu zemlju nazvali "Slovenija".

ŠPORT

Od športova u Sloveniji najpopularnije je plivanje. Kako slovensko more, međutim, nema propisane olimpijske dimenzije, Slovenci ne plivaju u moru, nego na snijegu. Pošto, pak, na snijegu ne mogu plivati, oni po njemu hodaju, a obzirom na činjenicu da po njemu ne mogu hodati, oni se po njemu kreću na naročitim drvenim letvama. Kako je, međutim, na tim letvama po snijegu nezgodno hodati, oni se njima spuštaju po planinskim padinama. Plivanje se u Sloveniji zove još i smučanje ili skijanje. Od ostalih športova u usponu je alpinizam, dok je atletika u krizi jer trkači na srednjim i dugim prugama ne mogu dobiti austrijsku vizu.


Ovo je uradak nekog nepoznatog autora, skidam kapu, majstorski obrađeno. Hehe!

Jedan bez naslova

myspace graphics